Bol.

Posted: April 24, 2016 in Uncategorized

1901670_10152004665598927_1318613140_n

„Bol.“

Kad sam počeo pisati ovaj post, počeo sam sa „Bok. Dugo nisam pisao, ajmo to promijeniti“, ali je ispao zatipak* koji je odredio da tema ovog posta bude bol (a ne komodski varani).

OK, za komodske varane se zajebavam.

I što sad s tim?

Dobro, nakon šale i pošalice**, slijedi the real deal. Prema Međunarodnoj udruzi proučavanja bola, bol definirana je kao „neugodno osjetno i osjećajno iskustvo povezano s pravom ili potencijalnom ozljedom tkiva, ili uvjetovano tom štetom ili ozljedom“. Liek duh, svi smo se barem jednom u životu porezali nožon dok smo gulili krompir ili slično, znamo što je bol, POPE KOJI TI JE, PRIČAŠ GLUPOSTI!

Što je s emocionalnom boli?

„Sine, zašto su ti crvene oči? –Tata, pušio sam travu. –Lažeš, pičko, opet si plako!“

S obzirom na to da emocionalna bol pokriva veliko polje (a ovo je samo skroman blog jednog popa, i to k tome iz 12. stoljeća), fokusirat ću se na manji dio. Iz očitih razloga mogu pisati samo iz svojih iskustava i iskustava meni bliskih ljudi.

Primjerice, bol odlaska ili gubitka. Smatram da emocionalna bol nastaje kao reakcija na ostvarivanje straha od nečega – konkretno, straha od napuštanja. Dakle, zamisli nekakav odnos dvoje ljudi (ne, ne takav, gasi PornHub koji ti se vrti u tabu do ovog i čitaj dalje!). Platonski, rodbinski, romantični, isključivo erotski, svejedno – odnos koji funkcionira dobro za obje strane. I kako to obično bude, lako se naviknuti na dobre stvari (ljude, pojave… ček, ovo je definicija imenice! :o) u životu, kemija u mozgu napravi svoje, niz reakcija na tu dobru stvar izrodi skup osjećaja (tzv. ljubav, što bi manje cinični rekli) i odjednom se nađeš u problemu. Jer u nekom trenutku počneš razmišljati što da te osobe nema – da iz nekog razloga ode od tebe. Ne razmišljaš puno o tome, ne forsiraš takvu negativu, eventualno se par puta probudiš preznojen jer si sanjao takvu situaciju, ali generalno, ne copraš. Uživaš u dobroj stvari i sve je OK.

Dok se to ne dogodi.

I onda je sranje jer se ostvario strah koji se neprimjetno stvorio. Kako se manifestira?

<pauza za reklame>

Ma nije pauza, malo stišavam ozbiljan ton 🙂 šta si se uživio, lighten up.

Gdje sam ono stao… Aha!

Manifestira se kao nejestiva kaša sranja. Drito tako. Žlica šoka, dva deci nevjerice, šaka ljutnje/bijesa, tabla tuge, prstohvat melankolije… Bol. A kako sve te negativne stvari imaju tendenciju dijeliti se, ta se kaša počne prelijevati iz lonca. Pa njome gađaš sve oko sebe – s time ako nije riječ o smrti, ima tu još i :umetni mjeru za pripremanje jela po izboru: zamjeranja, čisto da cijela stvar bude još malo više gorka i da njome možeš počastiti osobu X koja je otišla. A nju ne može više zaboliti jedna stvar za tebe (jerbo se ponašaš grozno), kao i dio ljudi oko tebe koji s vremenom sve teže podnose to što si sjeban (jerbo postane naporno stalno savjetovati jedno, a ti uporno drviš po svome).

Zajebano je to. Grozno je prvih xy dana, em ti je iznutra teško, em se moraš pretvarati da je sve OK izvana – jer na poslu nema emocionalnih ispada; hendlanje boli u javnosti ti dođe slično kad se upišaš u gaće na javnom mjestu.

Mislim, nije da znam kako je to.

Onda te jedno jutro ko fol prehiti na pozitivu. I misliš da si se scentrirao u glavi i da si sad OK. Shendlao si gubitak, možeš dalje. Dobro je sve, grčenje je kratko trajalo, izvukao si se. Ko jebe tu drugu osobu, ti si super.

E onda ideš gradom, pored tebe prođe skupina (da ne kažem krdo) ljudi, i od svih detalja vezanih uz njih (brkovi debelog čiče, naušnice žene iza njega, bicikl), ti osjetiš parfem žene koja je zadnja prošla. Koji ti je i predobro poznat. I taj jedan detalj te prehiti natrag na negativu, ovako (sad sam pucnuo prstima. I radio tko zna što još drugo. Al nećemo sad o tome).

Teško je skidati se s kokaina. Ove se ovisnosti nije lako riješiti jer intenzivne emocije posljedično uzrokuju i intenzivnu bol.

Šta ćemo sad? Zašto je ovo zaboldano?

Jer mogu.

No, da, što sad?

Ništa. Ne možeš ništa osim čekati da prođe. Kao kad stojiš na zebri i čekaš semafor, moraš čekati da prođu svi auti, tek onda možeš dalje.

Mislim, možeš i siliti prijelaz, ali onda te pokupi Rábin šleper.

Je l’ baš samo to dovoljno?

Nije.

Postoji jedna dosta zajebana stvar, a to je izbjegavanje boli pod svaku cijenu. Onda zaključiš, nakon što si prošao otprilike pola proverbijalne zebre, da si vjerojatno sposoban ponovno se skompat s dotičnom osobom. Ali to kategorički odbiješ iz straha da se ne vratiš u onu fazu jedenja te kaše (hmmm, sad kad malo bolje čitam, mislim da sam trebao večerati nešto). I zaključiš da ćeš tu osobu permanentno isključiti iz svojeg života.

I kreneš dalje preko zebre, a ne skužiš da te zapravo pokupio onaj šleper.

Kaj?

Drito to.

OK, disklejmer. Neki su ljudi s razlogom otišli i s njima ne želiš imati posla jer ti ništa dobro nisu donijeli u život i oživljavanje odnosa s njima je besmisleno.

Međutim, nisu svi takvi. Neke vrijedi zadržati blizu sebe, čak i kasnije, kad se glava ohladi.

E, u slučaju takvih ljudi ostaviti ih iza sebe pod cijenu izbjegavanja grča zapravo radiš suprotno – prolongiraš grč.

Živiš u prošlosti, proživljavaš dobre trenutke odnosa koji više ne postoji. I ne ideš dalje, ne stvaraš nove trenutke s tom osobom (dok bi realno mogao, samo na drugi način) i dalje te zapravo – boli. Puno manje, ali nikad ne pustiš do kraja.

Dobro, mislim da je za danas dosta priče.

Kad se dobijete nakon ove količine teksta, slijedi još!

pop D.

* zatipak zvuči kao komadić hrane koji ti upadne iza tipke na tipkovnici. Mrvica od sendviča s podrigušom i K-Plus edamerom.

** pošalica je smiješna riječ isto jer zvuči kao tanjurić za šalicu.

Traumatologija

Posted: December 30, 2014 in Uncategorized

He who fights with monsters should look to it that he himself does not become a monster.

– Friedrich Nietzsche


Trauma.

Riječ koja pokriva širok dijapazon događaja, manifestira se fizički ili psihički, intenzitet ovisi o pojedincu i kako se nosi s onime što mu život baci u glavu. Nekog verbalni šamar sruši kao vreća betona, drugi pak prežive nalet teretnog vlaka, katkad doslovno, uglavnom proverbijalno.

Mislim, svi znamo što je trauma, za potrebu ovog malog osvrta želim želim nekakvu defku crno na bijelo (ili barem Calibri u Wordu), čisto da znamo odakle krećem.

A što, o čemu ja to?

Naime, Jorz Truli je nedavno imao priliku pogledati Gone Girl u kinu. Bonus – društvo u kojem sam bio bilo je spot on, i po pitanju kuženja poante filma i zapažanja sitnica koje na kraju oblikuju taj film.

(Usput, vi koji ga niste gledali, možda bi bilo dobro da preskočite sljedeći dio teksta. Spremniči razmazivače – olitiga it contains spoilers).

SPOILER ALERT

Eto, tako.

Sad kad smo to riješili, idemo na poantu.

Naime, središnja tema filma je osveta koja je proizašla iz traume. Trauma, riječ zvuči moćno sama po sebi, dodaj tome osvetu i dobiješ film s krvi do koljena. Ili bi tako trebalo biti (nije).

Trauma.

Idemo ovako. Odrasteš u zlatnom kavezu, ne fali ti puno tog u životu, sve nekako ide niz dlaku (uz pokoju zapetljan grumen koji skrešeš škarama), i onda ti život baci kamen u glavu. Što onda?

Šok, nevjerica, ljutnja, osjećaj nepravde… Sve ovisi o čemu konkretno pričamo. Idemo postaviti temelj teze – recimo da te osoba u koju si ulupao puno resursa (ili jednostavno puno truda) prevari i/ili napuca, kao što je bio slučaj u Gone Girl.

Što učiniti kad se slegne blato od te eksplozije sranja koja te zalila?

Film nudi krajnje fantastičan odgovor – postaneš psihopat koji do u tančine organizira course of events koji prevarantskog gada/kučku baci na koljena i zamalo upropasti. Zanemarimo tehničku stranu toga (kao što u svrhu zabave i osjećaja pravedničkog gnjeva zanemarimo sposobnosti Gerarda Butlera u Građaninu opasnih namjera koje su blago rečeno pretjerane; slično je i u ovom slučaju) – je li to zaista legit reakcija na ovakvu traumu?

Šok, nevjerica, ljutnja, gađenje, prezir, gnjev, pet stupnjeva tugovanja… Elaborirana osveta nakon što se pretvoriš u manipulativnog psihopata?

Trauma.

Je li granica između ljubavi i mržnje zaista tako tanka? Jedan užasan događaj može izbrisati apsolutno sve pozitivno između dvoje ljudi u pola sekunde, svu tankoćutnost i posebnu povezanost, sve jedinstvene podijeljene trenutke?

Ozbiljno?

Ne znam, ne mogu se s time složiti. Sve to što sam malo iznad naveo (strpat ću sve to u jednu vreću i nazvati je Lijepe stvari™) u slučaju traume možda i ostane nepatvoreno, ali ako se samo tako zamijeni sranjem, očito tu nikad nije bila riječ o ljubavi između dvoje ljudi.

Smatram da trauma u tom slučaju izazove sve ono loše što je cijelo vrijeme bilo prikriveno i izbaci to na površinu – takvi su odnosi često bazirani na očekivanjima nečega od druge osobe, projiciranja ideala i želja na tu drugu osobu; projekcija nikad ne može biti ostvarena, i onda negdje u pozadini dođe do zagnojavanja i skupljanja nezadovoljstva koje erumpira – traumom.

Prijezir možda jest dobar mehanizam za brzinsko hendlanje gubitka (ili traume), ali dođe ti kao Frodov prsten – što ga češće koristiš, više truje i tebe.

Zapamti to.


E, a sad u zadnje visinske pripreme za doček sljedeće na redu kalendarske godine. Uzdravlje do nagodinu!

Pop D.

Pazi, odron u blizini!

Posted: December 10, 2014 in Uncategorized

Live how you want, just don’t feed on me.

– Chuck Schuldiner


I evo ga, vratili smo se nakon malih tehničkih poteškoća.

Zapravo, serem. Nisu bile nikakve tehničke poteškoće u pitanju, malo sam bio lijen (pilo se vikendom), onda sam imao i nekog posla viška (spavalo se i mamurlučilo), a u slobodno sam vrijeme hvatao traponoge (ako među dva i pol čovjeka koji prate ove moje bljezgarije ima fanova Mede Winnieja zvanog Pooh, sad bi se trebali nasmiješiti).

Ajde više, dosta trkeljanja!

No, da, vjerojatno vas ne zanima što smo radili prošli tjedan na satu gimnastike.*

Današnja je tema odron. E sad… Ne kao i zadnji put, pretpostavit ću da znamo što je odron. Hrvatski jezični portal kaže ‘vako: «mjesto gdje kamenje pada, gdje se odronjava, gdje se roni od stijene». Sigurno ste negdje pročitali i oglas u novinama u kojem majstor prodaje kuću na klizištu koja nije puno prošla. Za vas futbaletanski nastrojene, sigurno znate što je to odron od obrane. Odron, zvuči vrlo sugestivno. I što ostane od te stijene koja se odronila i rasula, što ostane na tom mjestu?
Ostane malo, ali oštro i varljivo, samo nalik na prijašnji oblik koji je stijena imala dok nije došla Miley Cyrus s kuglom i sve pocepala u paramparčad.

Takvi su i ljudi-odroni.

Wat?

Da, ljudi-odroni.
Zapravo nije teško skužiti na što mislim. Po definiciji Enciklopedije popa Dukljanina (da, opet malko serem), čovjek-odron jest «svaka ona osoba čiji se karakter izvitoperio ili drukčije izobličio kao rezultat jedne ili više životnih trauma, do te mjere da je postala netrpljiva» (postoji li uopće riječ «netrpljiv»? To me podsjeća na riječ «trp», ako sam fulao značenje, ispada da je moguće otrpiti se, tj. postati trpom, a netrpljiv je osoba koja… OK, sad ću zašutjeti).
Eh, ali nije svaka traumatizirana osoba karakterni odron. Koliko bih god ja to lično želio, ljude nije moguće katalogizirati, polijepiti im etikete i tako ih uredno popikati po karti vlastitog života; ne, zašto bi bilo tako jednostavno?
Ne. Kad kažem «trauma», ne mislim nužno na bombastične događaje koji imaju moć radikalno mijenjati smjer života, način razmišljanja, ophođenja prema drugima i slično; ne mislim na događaje-tenkove koji gaze sve pred sobom. Postoje i nizovi događaja koji su kao mali iritantni pizdolizac (huehuehue) od cucka koji ima vaš susjed i koji stalno keveće, grize ti cipele ili te hoće humpati, ali ti ga ne želiš šutnuti nogom jer voliš životinje, a i ne želiš da ti susjed pod vrata u znak osvete stavi govno u vrećici (ne pitajte otkud mi to).

Ako ništa drugo ne pali, na neki si način neko vrijeme prisiljen trpjeti Fifija, a to te iskustvo ne muči dovoljno da bi napravio radikalan rez i odjebao i njega i gazdu. Ali to utječe na tvoje raspoloženje, koliko god ti se činilo obrnuto.

Slično i s manje banalnim stvarima u životu. Prolaziš kroz određene situacije koje te na manjoj razini frustriraju, ljute, čine nezadovoljnim, nesretnim. Zauzvrat, ni ne shvatiš da si postao ciničan, indiferentan prema važnim ljudima i jako netolerantan; kasnije mogu slijediti potrebe za dramatiziranjem, spletkarenjem, stavljanjem sebe u prvi plan i krivljenjem drugih za svoja sranja.

Katkad će te na to natjerati Hans u tenku. Puno češće, Fifi i slične pizdarije.

OK, a što onda?

Pa, onda imaš dosta velik problem. Proverbijalni Fifi u svakodnevnom je životu puno toga – problemi sa starcima, s curom/dečkom (ili manjkom istog/iste), naporan šef, nestimulativan posao, nemogućnost pravljenja zvijezde na satu gimnastike (ne želim pričati o tome i o tome zašto od prošlog tjedna čudno hodam!) i slično.
Neki ljudi s time se nesvjesno odluče nositi i ne dozvoliti da se to prelijeva po ostalima. Drugi pak čine upravo suprotno. Dijelovi njihovih karaktera se odranjaju, kotrljaju nizbrdo i klepaju po glavi one koji su blizu. Ono što ostane?
Malo, ali oštro i varljivo. Dio osobe od prije nekoliko godina, ali puno je očitije ono novo – hladnoća, neprijaznost, manjak tolerancije, empatije, višak cinizma, dramiranja oko pizdarija i zagorčavanja života drugima.

Što raditi s takvim ljudima?
Što radiš kad uočiš odron? Ili još bolje, kad uočiš lavinu? You get the fuck away, bruh. Život nije cvijetno polje, imaju Brkovi pravo, ali je problem u tome što sam želiš odrediti kakav će ti život biti i kakvi će ga ljudi nastanjivati. Ljudi-odroni nisu nešto želiš pored sebe; na žličicu meda od njih dobiješ tri žličice octa.

To ne znači da si sebična osoba. To ti je kao kad pomažeš nekome tko teško hoda; podmetnut ćeš leđa, pridržavat ćeš ga i gurati mu kolica ako treba, no jednom kad skužiš da ti se povija kičma pod težinom osobe koja može hodati (ali iz nekog razloga ne želi ili misli da ne može)… Postoji točka nakon koje više nema smisla ulagati u drugu osobu na konto svoje štete.

Tad je vrijeme za prodaju proverbijalne kuće na klizištu koja nije puno prošla.


Toliko za danas. Over and out.

pop D.

*Dobro, a sad idem natipkati mail voditeljici gimnastičke sekcije, možda me primi natrag. Nije da je ne razumijem, ne doživiš svaki dan da netko pokuša napraviti zvijezdu i pritom troje ljudi završi na traumatologiji, a strunjača pukne na tri dijela.

“Blessed is he who expects nothing, for he shall never be disappointed.”

-Alexander Pope


Vozdra!

Pomalo neočekivano sam se vratio u blogosferu, nakon više od devet godina.

Obzirom da je neke stvari tu i tamo dobro isforsirati, tako sam i ja s ovim blogom. Nemam visoka očekivanja od njega (lukav sam, znam, kao prerijska kokoš!), pisat ću tempom kojim mi dođe i o stvarima koje mi taj dan prođu kroz glavu (a da nisu gedora ili getriba od stojadina).

Sad nakon ovog potpuno informirajućeg uvoda, krenimo s pokusnim letom.

“Bit će točno tako, ne može drukčije”

Znate li što je očekivanje? Ajmo se praviti na trenutak da ne znate pa će vam Jorz Truli kazati :p
Očekivanje je manje poznat Nadin rođak. Koje Nade? Iste one koju je ona nesretna Grkinja Pandora ostavila u kutiji, valjda za brzogriz nakon večere.

Nada i očekivanje idu ruku pod ruku, iako ne baš jako blisko. Meknimo, možeš se nadati da ćeš dobiti na lotu (iako prvo trebaš uplatiti listić, ko Mujo u onom vicu), nadati se da će ti izrasti brkovi (iako prethodnih 7 generacija muških u familiji zajedno imaju 5 dlaka na licu koje dijele kad se međusobno ljube na obiteljskim proslavama) ili naduti se (OK, sad vas malo zajebavam) – poanta vam je jasna; nada se temelji na čistom optimizmu koji često nije temeljen na cold hard facts.

S druge strane, očekivanje je malo podmukliji gad. Nadin rođak koji je kao klinac otkrio da je trolba zabavan hobi, pogotovo kad zavaljaš klinca iz 3.a razreda da ćeš mu dati žvaku ako dotakne sjedalo bicikla (koje je prekriveno ptičjim govnom) – klinac se nada žvaci, a na kraju ostane razočaran i ljut. I posrane šake.

Očekuješ… Očekuješ svašta na temelju (katkad zamišljene) zasluge. Očekuješ povišicu jer si šefu spasio projekt vrijedan koji milijun nečega (ne, ne krumpira iako ni to nije nemoguće ako firma posluje po principu robne razmjene), očekuješ položiti ispit jer si nailao ispitnu materiju, očekuješ odanost i iskrenost od prijatelja i/ili partnera/ice… Ukratko, očekivanje ima temelja u stvarnosti – učio si za ispit, iskazao si se na poslu, bio si dobar prijatelj/ljubavnik/ca.

No onda se dogodi trolba i završiš sav posran (pa tako i posrane šake kao onaj proverbijalni siroti klinjo iz 3.a koji, dok ovo tipkam, još stoji pored onog bicikla i dreči dok se huligan iz 5.c smije ko hijena na putu kući). Kako to mislim? Evo, pojasnit ću.

“Jebemti, što se dogodilo?”

Nedavno sam pričao s drugarom na tu temu – spomenuo mi je jednu frendicu koja je superdivnakrasna (c), ali (uvijek taj ali) ima određenih problema s nošenjem s određenim stvarima u životu. Da ne idem u detalje, njegov je zaključak bio sljedeći: «Ali ona bi trebala sa svojih XY godina znati…». Tu sam rekao stoj (može li to tvoja pi*** da podnese?).
On je očekivao nešto od nje. Prenio je svoj stav prema određenoj stvari (recimo, kako se odnositi prema kraljicama i kraljevima drame koji svi imamo u životu). «Ja bih to ovako i onako». Sjajno, no zašto bi to štimalo i za nju?

Očekivanje nečeg od nekog je mač s dvije oštrice, vjerojatno najpodmuklije vrste. Vlastite stavove, ideje i načine djelovanja te razmišljanja potpuno nesvjesno projiciramo na druge. Kompletnu produkciju svojeg vlastitog životnog filma projiciramo tek na platno izvješeno na fasadu tuđe kuće i mislimo kako je to sve što ta osoba jest. Drugim riječima, egoistično smatramo da je naš način razmišljanja jedini ispravan i prema njemu se ravnamo u odnosu prema svijetu i ostalima. Educirat ćemo ostale kako mi to radimo, jer naš je način najbolji.

I onda se dogodi pizdarija. Očekuješ da će frend stati uz tebe u situaciji kad te netko tko je njemu frižak frend počne pljuvati iza leđa. Jer bi to i ti napravio za njega – štoviše, za frendove kopaš oči mrszkom neprijatelju (Bizant FTW!).
No onda se to ne dogodi jer… Jer eto, frend ima neki razlog. Nije zbog naglog manjka odanosti prema tebi već nešto sasvim deseto, tebi u tom času banalno i glupo.
Zviznuo si ispit jer si bio previše samouvjeren. Precijenio si svoj utjecaj u projektu (iako je projekt privukao milijun krumpira od prodaje, ipak ste u minusu jer je šef prodaje pogrešno procijenio potražnju za šparogama).
I što onda?

Fakat, šta sad?

Ništa.
Baš ništa. Možeš se tući po glavi, ali neće baš pomoći (naprotiv…). Očekivao si da se nešto dogodi, a to se temeljilo na TVOJOJ percepciji svijeta i ljudi oko sebe i TVOJIH ideja o tome kako svijet funkcionira. I tako si naletio na malog pizdeka iz 5.c koji te ovaj put nije nagovorio na diranje govnjivog sjedala bicikla već te gađao stolicom (ti njega ne možeš jer je tvoja mekana).

Poanta ovoga svega?
Snizi razinu očekivanja. Možda misliš da je općeprihvaćeno i sasvim normalno da ti frendica konančno otpili najbolju prijateljicu koja je davi uvijek istim pizdarijama cijeli život, ali to je TEBI normalno; tko zna koji je i kakav točan proces u njezinoj glavi zbog kojeg ona to ne želi učiniti. Vjerojatno ne zna ni ona, no mišljenja sam da to nije razlog očekivanja ičeg od nje dokle god se tebe direktno ne tiče jer je to tvoja projekcija, ništa više. Eventualno možeš odlučiti da više ne želiš stalno slušati istu ploču, ali to je već druga tema. Popeov kvot na samom početku teksta možda nije idealno rješenje, ali smatram ga dobrom smjernicom.

A sad me ispričajte, klinji iz 3.a dao sam vlažne maramice i sok da se smiri, i upravo krećem naći onog malog debelog kretena iz 5.c da ga ispljuskam.


Evo, toliko za prvo druženje.

Bez brige, maltretirat ću vas svojim verbalnim trostrukim akslovima i dalje :p

Vaš pop D.